11 Avg, 2015
I
Obilazili smo Tvrđavu uzduž i popreko posle te noći. Tražili smo ulaz u podzemne hodnike, dan za danom posle škole, na svim pogrešnim mestima. Kada smo počeli, bio sam ubeđen da ćemo lako naći ulaz; kasnije sam prvi put osetio onaj osećaj u dubini stomaka koji će me posle pratiti kroz život. Ležao sam u krevetu, prevrtao se, bilo mi je toplo i neprijatno, i pomislio sam kako nikada neću uspeti da pronađem ulaz. Nije mi palo na pamet da on ne postoji, ili da je zatvoren, zatrpan, zazidan - već da nekako nisam dovoljno sposoban da ga pronađem. Čim sam to pomislio, osetio sam da je to istina, da je tako i nikako drugačije, da prosto nisam dovoljno dobar. To saznanje me je gotovo paralisalo, ležao sam i disao duboko, sa santom leda u stomaku. Teško sam zaspao, ali se sećam da mi je sledećeg jutra bilo daleko lakše. Odlučio sam da ću nastaviti da tražim, pažljivije nego pre, koliko god vremena da mi treba, i to me je smirilo. Imao sam utisak da sam uspeo da gurnem taj strah dovoljno duboko da ga ne osećam svakog trenutka, ali da ga se nisam stvarno rešio. I nisam. I sada sedi tu gde sam ga smestio tog dana, prihvaćen, ružnoća koju sam navikao da gledam. Nešto poput raspale fasade na mojoj zgradi, ili večno prljavog lifta. Ignorišem ga, i idem dalje, ali on ostaje tu i sutra, da me ponovo podseti gde sam i ko sam.
U subotu smo otišli na Tvrđavu još jednom, rano ujutru, ovaj put samo Nenad i ja. Krenuli smo drugačijim putem nego inače - umesto da se popnemo na Tvrđavu, išli smo stazom koja je vodila oko nje. Sa jedne strane nadvijala se litica i gore na njoj, gotovo vertikalan zid Tvrđave; sa druge strane, Dunav i ruševine bastiona koje su tada služile kao prinudno sklonište za beskućnike. Nismo išli više od desetak minuta tim putem, kada je Nenad primetio uzane stepenice usečene u kamen litice, sakrivene rastinjem i zemljom. Kada mi ih je pokazao, iznenada su mi postale očigledne, i pomislio sam da nešto tako očigledno ne može da me odvede na mesto koje smo tražili. Popeli smo se brzo uz stepenice, i našli se negde na pola puta do bedema Tvrđave, na maloj zaravni koju nismo mogli da vidimo sa puta.
Nije bilo načina da ga ne vidimo. Usečen u liticu, na samo par metara od nas, nalazio se ulaz u tunel. Sećam se kako me je iznenadila njegova veličina - očekivao sam skriveni, uzani prolaz - a ispred mene je bio tunel, širok pet ili više metara, visok i dubok. Približio sam se koliko sam mogao, naslonio se uz rešetku koja je blokirala prolaz i pogledao unutra. Nisam video dalje od par metara, čak ni uz pomoć baterijske lampe. Mislim da nisam ni stigao da se razočaram činjenicom da neću uspeti da uđem unutra, jer me je Nenad odmah povukao i pokazao mi jednu od šipki sa desne strane rešetke. Bila je savijena, ne puno, ali taman dovoljno da možemo da se stisnemo i prođemo unutra.